Moj pas Mika – moje blesavo, razigrano štene, eksplozija energije koja ne poznaje "polako". Kod nje nema dugog promatranja i upijanja pejzaža. Kod nje je sve akcija. Trčanje, skakanje, donošenje štapa. I pogled – stalno u mene. Kao da pita: što je sljedeće?
Njemačka ovčarka. Pas koji želi zadatak, igru, kontakt. Mika obožava Krku. Za nju je Krka Disneyland, a svaka lokacija je neka nova atrakcija i "vožnja".
Gornji tok Krke može se proći u jednom danu. Realno – može. Ali nema smisla. Ovdje se ide sporije, dva do tri dana, s dovoljno vremena da se svaka lokacija iskoristi do kraja. Jer Mika ne priznaje "samo ćemo kratko".
Krećemo iz Skradina. Ako uhvatimo rano jutro, to je savršeno mjesto za prvu kavu. Pogled na most i marinu, lagano buđenje grada, i Mika koja već kruži oko stola jer zna da ovo nije konačno odredište nego tek zagrijavanje. Skradin je uvijek dobra ideja – i za početak i za kraj.
Bribirska Glavica je jedno od onih mjesta koje ljudi često preskoče. A zapravo nudi sve. Povijest koja se ne nameće, nego stoji tiho oko tebe.
Zidine, ostaci crkava, tragovi tisućljetnih slojeva života. I sve to uronjeno u zelene, otvorene prostore. Za Miku, idealno. Svježe pokošene livade, lagani povjetarac i pogled na sve četiri strane svijeta. Prostor u kojem može trčati bez prestanka. Tu se bacaju štapovi jedan za drugim, bez ikakvog plana i bez kraja.
Manastir Krka je mjesto gdje se sve poklopi. Velike zelene površine, hlad, voda – i prostor za igru. Mika ovdje dobije sve što želi: trčanje po travi, skokove u vodu, pa opet njuškanje i istraživanje. Ribnjak uz koji vodi šetnica daje ritam – red igre, red kupanja, red odmora. I tako u krug.
Od manastira prema Trošenju vožnja traje desetak minuta, a potom slijedi pješačenje. Ulazimo u pejzaž dalmatinske zagore – suhozidi, maslinici, kamen pod nogama. Tragovi blaga na putu bude onaj instinkt koji kod ovčara nikad ne nestaje. Mika tu postaje koncentrirana, njuška, prati, zastaje. Šetnja nije zahtjevna, a pogled na dvije kule koje stoje jedna nasuprot drugoj preko kanjona daje toj dionici jedinstven doživljaj. Nije spektakl, ali je važan dio priče.
Manojlovački slapovi su najviši u Hrvatskoj. I to je činjenica koju ja cijenim više nego Mika. Ona će odraditi pogled, ali čeka ono što dolazi poslije – spuštanje prema starim vodenicama. Tamo počinje njezin teren. Uske staze, prolazi, "tajni" put do smaragdnog jezerca. I voda. Skok, plivanje, izlazak, pa opet. Sreća u pokretu.
Bilušića buk je možda najkompletnija stanica za psa poput Mike. Pješačka staza koja vodi kroz šumu, preko kamenih prijelaza i uz samu vodu stalno nudi nešto novo. Jedan trenutak trči, drugi istražuje, treći skače u vodu. Slap se ne otkriva odjednom, nego postepeno, kroz zvuk i vlagu u zraku. Mika tu ne staje. Uvijek ima još jedan štap za donijeti, još jedan ulazak u vodu, još jedan krug.
Na kraju, kao i uvijek – nagrada.
Gostionica kod Pere. Odojak koji dolazi nakon dana punog kretanja ima posebno značenje. Nije to samo ručak, nego zatvaranje kruga. Mika se već tada smiri. Leži negdje u hladu, još mokra, ali mirna. Umorna na onaj dobar način.
Povratak prema Šibeniku prolazi u tišini. Ona zaspe gotovo odmah, sklupčana na zadnjem sjedalu. Nakon svega – konačno mir. I to je možda jedini trenutak dana kad Mika ne traži ništa.
